Vitamin C kao djelotvorna zamjena za cjepiva



Prevencija i suzbijanje raka nisu jedina manje poznata ili «zaboravljena» uloga vitamina C. Ovaj vitamin u visokim dozama pokazao se djelotvornim u prevenciji i liječenju mnogih bolesti, a posebno je zanimljiva njegova djelotvornost kod onih za koje se inače cjepivo smatra jedinim rješenjem


S dolaskom hladnijih mjeseci obično se sjetimo vitamina C zbog njegove uloge u prevenciji i liječenju prehlade i gripe. Uloga vitamina C (L-askorbinske kiseline) u jačanju imuniteta već je odavno široko poznata, dobrim dijelom zahvaljujući radu čuvenog kemičara i nobelovca Linusa Paulinga koji ga je 1970-ih počeo popularizirati kao djelotvornu prevenciju prehlade.

Nešto je manje poznata veza između vitamina C i raka. Još je 1954. kanadski liječnik W. J. McCormick postavio hipotezu da je rak kolagenska bolest, povezana s nedostatkom vitamina C. Pauling je demonstrirao da su miševi koji su s hranom dobivali visoke doze vitamina C imali pet puta manju vjerojatnost obolijevanja od raka kože poslije izlaganja UV zračenju od miševa s niskim unosom vitamina C. U suradnji s kirurgom Ewanom Cameronom proveo je dugo kliničko istraživanje na terminalnim pacijentima oboljelim od raka, a rezultati su pokazali da je vitamin C kod takvih pacijenata produžio preživljavanje u prosjeku za tri puta. Bitno je napomenuti da se radilo o dozama od nekoliko grama dnevno (takozvanim megadozama), koje su i stotinama puta veće od uobičajenih preporučenih doza. Paulingov zaključak da je vitamin C djelotvoran u tretiranju raka naišao je na ogorčena osporavanja, i danas se u medicinskoj zajednici to njegovo istraživanje općenito smatra opovrgnutim.

Unatoč tome, američki liječnik Hugh D. Riordan od 1970-ih je uspješno koristio velike intravenozne doze vitamina C protiv raka. Dr. Riordan i njegovi kolege godinama su pisali o tome, ali njihov rad uglavnom je ostao zanemaren.
Prevencija i suzbijanje raka nisu jedina manje poznata ili «zaboravljena» uloga vitamina C. Ovaj vitamin u visokim dozama pokazao se djelotvornim u prevenciji i liječenju mnogih bolesti, a posebno je zanimljiva njegova djelotvornost kod onih za koje se inače cjepivo smatra jedinim rješenjem.

   Zaboravljeni lijek za dječju paralizu

S porastom svijesti o opasnostima cijepljenja sve veći broj ljudi odlučuje da se ne želi cijepiti ili pak ne želi cijepiti svoju djecu. Kao najjači argument koji se suprotstavlja takvoj odluci često su spominjane zastrašujuće bolesti kao što su dječja paraliza (poliomijelitis) i tetanus. Općenito se smatra da je cijepljenje jedina djelotvorna prevencija za njih. No, je li baš tako?
Mnoge će iznenaditi činjenica da je prije više od 70 godina bilo poznato da vitamin C može spriječiti i liječiti dječju paralizu.

Vrlo brzo nakon izolacije askorbinske kiseline 1930-ih počela su eksperimentiranja s primjenom velikih doza. Među istaknutim medicinskim pionirima terapije vitaminom C bili su Claus Washington Jungeblut (1898.–1976.), William J. McCormick (1880.–1968.) i Frederick R. Klenner (1907.–1984.).
C. W. Jungeblut u svoje je vrijeme opravdano uživao ugled velikog istraživača dječje paralize. U razdoblju između 1936. i 1939. objavio je niz radova u kojima je pokazao da je davanje askorbinske kiseline majmunima zaraženim poliomijelitisom dovodilo do značajnog ublažavanja ozbiljnosti bolesti i povećanja otpornosti. Danas je o Jungeblutu dostupno malo podataka i na samom Sveučilištu Columbia gdje je predavao 33 godine. Čak i na mjestima gdje se odaje priznanje njegovom radu rijetko se spominje vitamin C. Što se dogodilo s vitaminskom terapijom protiv dječje paralize?

Ključno je to što se Jungeblutov rad odvijao prije otkrića cjepiva za dječju paralizu. Sve što su tada liječnici mogli učiniti bilo je da prepisuju lijekove za ublažavanje simptoma i nadaju se najboljem. Ta bolest predstavljala je jedan od najvećih zdravstvenih problema u SAD-u i izazivala velik strah među stanovništvom.


Albert Sabin pokušao je ponoviti Jungenblutove pokuse na majmunima, ali nije dobio zadovoljavajuće rezultate. Godine 1939. objavio je rad u kojem je zaključio da vitamin C nema učinka u prevenciji paralize kod rezus majmuna, eksperimentalno zaraženih poliovirusom. Sabinov negativan izvještaj o vrijednosti vitamina C kod poliomijelitisa zaustavio je Jungeblutov rad.

Iz današnje perspektive mnogo je lakše vidjeti razloge Sabinovog neuspjeha. Doza askorbinske kiseline koju je koristio bila je daleko premala, a ni učestalost primjene nije bila dovoljna za održavanje visokih razina askorbinske kiseline u krvi tijekom inkubacije bolesti.

Jungeblut je tvrdio da je parenteralno davanje prirodnog vitamina C tijekom razdoblja inkubacije uvijek izazivalo značajnu promjenu težine bolesti i da su nakon petog dana bolesti bile potrebne veće doze. Čak i doze koje je on koristio – do 400 mg dnevno – prema današnjim su shvaćanjima zapravo vrlo male.

Sabin, s druge strane, nije slijedio proceduru koju mu je dao Jungeblut i odbijao je Jungeblutove prijedloge po pitanju doza. I sam je priznao da je rijetko koristio više od 35 posto doze koju mu je predložio Jungeblut. Na Jungeblutovo inzistiranje da poveća dozu Sabin je samo jednom majmunu dao jednokratnu dozu od 400 mg.

Osim toga, kod inficiranja majmuna Jungeblut je koristio prirodniju metodu kapljica, dok je Sabin majmunima ubrizgavao virus, što je dovodilo do brzog razvoja najtežeg oblika bolesti.
Salk je 1955. otkrio cjepivo protiv dječje paralize, postavši nacionalni heroj. Zatim je i Sabin razvio svoje oralno cjepivo. Time je praktično stavljena točka na službeno istraživanje alternativnih terapija kao što su megadoze vitamina C.

Srećom, to nije zaustavilo pojedince poput Fredericka R. Klennera koji je megadozama askorbata liječio pacijente tijekom epidemije 1948. Evo kako je to sam opisao:

«Tijekom epidemije poliomijelitisa u Sjevernoj Karolini 1948. 60 slučajeva ove bolesti došlo je pod našu njegu. Ti pacijenti imali su sve ili gotovo sve te znakove i simptome bolesti...

Korišteni tretman bio je vitamin C u golemim dozama. Davali smo ga kao svaki drugi antibiotik, svaka dva do četiri sata. Početna doza bila je 1000 do 2000 mg, ovisno o dobi. Djeca do četiri godine dobivala su intramuskularne injekcije. Budući da nismo imali na raspolaganju laboratorijsku opremu za utvrđivanje koncentracija vitamina C u krvi i urinu, prihvatili smo krivulju temperature kao vodič za dodatno tretiranje. Rektalna temperatura bilježena je svaka dva sata. Ako nije bilo reakcije temperature nakon drugog sata davali smo novu dozu od 1000 ili 2000 mg. Ako je poslije dva sata došlo do pada vrućice, čekali bismo još dva sata do sljedeće doze. Takav raspored slijedili smo 24 sata. Nakon tog vremena temperatura bi bila konstantno spuštena, pa smo davali doze od 1000 do 2000 mg svakih šest sati sljedećih 48 sati. Svi pacijenti bili su klinički dobro nakon 72 sata. Nakon što su tri pacijenta doživjela pogoršanje, nastavili smo s lijekom još barem 48 sati – po 1000 do 2000 mg svakih osam do 12 sati. Kod svih slučajeva kod kojih je obavljena punkcija kralježnice u pravilu je utvrđen povratak tekućine u normalno stanje poslije drugog dana tretmana.»


Klenner je opisao mnoge fascinantne povijesti slučajeva. Kao primjer navest ćemo slučaj petogodišnje djevojčice oboljele od dječje paralize. Kod prvog pregleda djevojčici su već četiri dana obje noge bile paralizirane. Desna noga bila je potpuno mlitava, a za lijevu je utvrđeno da je 85 posto oduzeta. Bolovi su bili posebno jaki u koljenu i lumbalnom području. Uz masažu jedina započeta terapija bio je vitamin C. Poslije četiri dana terapije injekcijama vitamina C dijete je opet moglo pomaknuti obje noge, ali samo vrlo sporim i svjesnim kretnjama. Djevojčica je nakon četiri dana otpuštena iz bolnice uz nastavak terapije oralnim vitaminom C i voćnim sokom idućih tjedan dana. Jedanaestog dana dijete je ponovno prohodalo, a do 19. dana došlo je do potpunog povratka senzorne i motorne funkcije i nije bilo trajne invalidnosti.


Tijekom 1950-ih pojedini liječnici širom svijeta isprobali su Klennerov recept. Mnogi od njih ipak nisu vjerovali u koristi i sigurnost primjene tako velikih doza, a oni koji su koristili manje doze izvijestili su o nedjelotvornosti. Oni pak koji su se držali njegovih preporuka izvijestili su o dobrim rezultatima. Dr. H. Bauer iz Klinike Sveučilišta u Švicarskoj u Bazelu 1952. je izvijestio o dobrim rezultatima s dozama od 10 do 20 grama dnevno kod njegovih pacijenata. Dr. Edward Greer koristio je 50 do 80 grama dnevno, zabilježivši 1955. dobre kliničke rezultate s pet ozbiljnih slučajeva dječje paralize. Dr. Abram Hoffer sjeća se da je kontrolirana studija provedena u Velikoj Britaniji krajem pedesetih godina na 70 mladih žrtava dječje paralize potvrdila djelotvornost vitamina C. Svi pacijenti koji su dobivali vitamin C potpuno su se oporavili, dok je znatan broj onih koji ga nisu primili pretrpio određena trajna oštećenja. Ta studija nikada nije objavljena jer je u međuvremenu otkriveno cjepivo.

   Antitetanusni vitamin


Jungeblut je 1937. demonstrirao da askorbat deaktivira toksin tetanusa in vitro. Ta deaktivacija nije posljedica zakiseljavanja, budući da se javlja i kad se održava konstantan pH. Iako je koristio relativno niske doze dokazao je da vitamin C pruža barem djelomičnu zaštitu od toksina tetanusa in vivo. Proučavajući epidemiju dječje paralize u Australiji 1938. Jungeblut je utvrdio da je ta bolest povezana s niskim statusom vitamina C.

P. K. Dey s Odjela za fiziologiju Sveučilišta u Calcutti pokazao je da je vitamin C vrlo djelotvoran kao profilaktičko i terapijsko sredstvo u poništavanju letalnog i konvulzivnog djelovanja alkaloida strihnina. Ovo je značajno zato što su učinci trovanja strihninom slični onima koji se javljaju kod zaraze tetanusom.

Dey je poslije toga proveo istraživanje na štakorima podijeljenim u pet skupina. Prva grupa dobila je dvostruku minimalnu letalnu dozu (MLD) toksina tetanusa. Druga grupa istovremeno je dobila 2 x MLD toksina i 1 gram vitamina C po kg tjelesne težine, intraperitonealno. Sljedeća tri dana dobivali su jednaku dozu vitamina C dvaput dnevno. Treća skupina dobivala je 1 gram/kg vitamina C dvaput dnevno kroz tri dana. Nakon toga su dobili 2 x MLD toksina, pa zatim još tri dana tretiranja vitaminom C u jednakim dozama. Četvrta grupa dobila je 2 x MLD toksina i nakon javljanja lokalnih simptoma (16 do 26 sati kasnije) štakori su dobivali 1 gram/kg vitamina C dvaput dnevno tijekom tri dana. U petoj skupini štakori su dobili 2 x MLD toksina, a po pojavi generaliziranog tetanusa (40 do 47 sati kasnije), dobili su 300 mg vitamina C intravenozno.

Miševi iz prve grupe uginuli su poslije 47 do 65 sati. U drugoj skupini sve su životinje preživjele, uz vrlo blage lokalne simptome. U trećoj grupi sve su životinje preživjele, bez ikakvih simptoma. U četvrtoj grupi vitamin C spriječio je daljnje napredovanje simptoma i sve su životinje preživjele. U petoj grupi intervencija vitaminom C u kasnom stadiju tetanusa također je dovela do preživljavanja životinja. Ovi rezultati pokazali su izvanrednu djelotvornost vitamina C u prevenciji i liječenju tetanusa kod miševa.
S obzirom da se radi o strašnoj bolesti s vrlo visokom smrtnošću začuđuje da je dosad provedena samo jedna kontrolirana studija učinaka vitamina C na ljudima. Ta studija, objavljena 1984., provedena je na pacijentima s tetanusom u Bangladešu.

Studija je obuhvatila 31 tretiranog pacijenta u dobnoj skupini od 1–12 godina te 27 tretiranih pacijenata u dobnoj skupini od 13–30 godina. Svi pacijenti intravenozno su primali 1000 mg askorbinske kiseline dnevno, uz uobičajeni tretman serumom, sedativima i antibioticima. U grupi od 1–12 godina koja je dobivala vitamin C nije umro nijedan pacijent (0/31), dok je u kontrolnoj skupini, koja je primala samo konvencionalnu terapiju protiv tetanusa, podleglo 74,2 posto pacijenata (23/31). Kod pacijenata u dobi od 13–30 godina, u grupi s vitaminom C umrlo je 37 posto (10/27), dok ih je u kontrolnoj grupi preminulo 68 posto (19/28).

Vidljivo je da postoji velika razlika u postotku preživljavanja mlađih i starijih pacijenata tretiranih vitaminom C, što upućuje na zaključak da korištena doza od 1 grama jednostavno nije bila dovoljna za odrasle čija je tjelesna masa veća nego kod djece. Još jedna stvar navodi na taj zaključak – pacijenti koji su umrli usprkos tretmanu vitaminom C živjeli su i do tri-četiri tjedna od primanja u bolnicu i činilo se da su se gotovo oporavili, da bi na kraju ipak podlegli novom naletu konvulzija. Većina smrtnih slučajeva inače se dogodi unutar prva četiri dana. Čini se vjerojatnim da bi i ti pacijenti bili spašeni da su korištene veće doze.



   Nastavak - Vitamin C kao djelotvorna zamjena za cjepiva 2.dio




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Remisija raka i inhaliranje marihuane

Jod - univerzalni lijek

Paraziti u tijelu