Psiha - obrambeni mehanizam u tijelu
izvadak iz teksta Drage Plečka
Niz slučajeva karcinoma, autoimunih bolesti, psihičkih oboljenja i dijabetesa pokazuje da se neumitno može odgađati vrlo dugo.
LJUDSKI UM IMA MOĆ REORGANIZIRANJA KOJIM UTJEČE NA ORGANIZAM I ONDA KADA SE SITUACIJA ČINI BEZNADNOM.
Prije devet godina se kod mene pojavila 50-godišnja žena s dijagnozom invazivnog karcinoma dojke i nejasnim nalazima jetre. Nakon operativnog zahvata podvrgnuta je kemoterapiji za vrijeme koje sam kod nje primjenio nesvjesnu sugestiju sa izuzetnim efektom. Uopće nije imala nikakve prateće pojave što je dalo naslutiti da loše prognoze onkologa obzirom na tip tumora nisu nužno i njena sudbina.
Već sam u toj fazi primjetio koliko osobna povijest može igrati ulogu u pojavljivanju težih bolesti u kasnijem razdoblju života. Žena je prošla niz emocionalnih potresa koji su počeli već u ranom dobu i rezultirali udaljavanjem od majke. Tek ću kasnije kroz koncept „humanog holograma“ dr Robina Kellya shvatiti da postoji mehanizam nesvjesnog samokažnjavanja kroz bolest.
Dakle, poželjno je osvješćivanje prošlih situacija koje su imale jak emocionalni naboj i tako deblokadom strukturalnog stresa u neuralnom sustavu, kako je takove složene poremećaje zvao Maharishi, eventualno poboljšati status bolesnika.
Pacijentici su ustanovljene multiple metastaze na jetri koje se moglo odstraniti samo djelomično kirurški pa je prognoza u tom trenutku bila godinu dana preživljavanja. No, već nakon treće kemoterapije su se metastaze iznenada povukle i zavladalo je trogodišnje zatišje u kom periodu je pacijentica prakticirala različite vježbe opuštanja, autosugestije, subliminalne sugestije i alkalnu dijetu. Sugerirao sam joj i uzimanje lanenog ulja kao pomoćne terapije.
Pet godina nakon prvobitne dijagnoze došlo je do novog recidiva, ovaj puta na drugoj lokaciji tako da je relativno kratka medicinska terapija ponovo dovela do remisije i kupila joj nove tri godine bez ikakvih zdravstvenih problema.
Jasno je da je medicina artikulirala cilj istraživanja raka – akutnu bolest pretvoriti u kroničnu i time znatno produljiti život oboljelima. Sve se manje vjeruje u mogućnost potpunog i trajnog izlječenja pogotovo kada znamo da su zabilježeni slučajevi pojavljivanja metastaza i 30 godina nakon uspješnog uklanjanja primarnog tumora.
Da se nešto slično događa s ovdje opisanom pacijenticom pokazuje činjenica da joj se u devetoj godini suživota s tumorom ponovo pojavila regionalna metastaza koja je posve uklonjena i CT je pokazao da nema traga bolesti ni na drugim organima.
Ovo me iskustvo naučilo da se statistički duga preživljavanja čak i više dekada, kada je rak u pitanju, mogu potaknuti i djelovanjem na podsvijest oboljelog i to na dva načina – psihoneuroimunološkim putevima na obrambene mehanizme što je klinički jasno pokazao i dr Joe Dispenza kod niskorizičnog raka prostate te uklanjanjem posljedica nesvjesnih trauma iz rane mladosti.
Sve je izvjesnije a to zgodno ilustriraju i autori kao spomenuti Kelly i Althea Hawk da je psihološkim utjecajem moguće aktivirati i „isključivati“ neke gene koji „život znače“.
To uzdrmava fatalističke pristupe kao koncept karme, sudbine i genetičke uvjetovanosti.
Još se živo sjećam rasprava na svjetskom skupu Basler Psi Tage s temom tzv. psihogene smrti kada je među stručnjacima došlo do oštre podjele oko toga da li mogu legende o indijanskim i polinezijskim vračevima koji su mogli izazvati vlastitu smrt po želji biti stvarne.
Prije sedam godina mi se za pomoć obratio srednjovječni čovjek s dijagnozom Non Hodgkina i vrlo lošom prognozom šestomjesečnog preživljavanja. Tada mi je rekao: "Ne smijem umrijeti dok mi se kćer ne skući." Porukama ispod praga čujnosti sam podržao taj njegov stav. Živio je još sedam godina i dočekao ono za što je živio.
To me uvjerilo da unutar našeg mozga postoje strukture koje je moguće programirati. Ne znam da li Indijanci umiru kada to odluče ali stručna literatura bilježi dovoljan broj primjera kada se, recimo, inoperabilni karcinom iznenada zaustavi u napredovanju ili ljudi kojima se potpuno operativno ukloni želudac i dio unutarnjih organa i kada je statistička šansa preživljavanja od tri godine svega 0,2%, požive i dvadeset godina nakon zahvata. Obzirom na raširenost malignih stanica gotovo je nemoguće da organizam isključivo na nivou tjelesnih procesa može prevladati ovakovu situaciju. Psiha kao pokretač zaspalih obrambenih mehanizama mora igrati presudnu ulogu.
Oduvijek je stručnjake zanimalo gdje ljudi najmanje umiru od raka i kardiovaskularnih bolesti. Osamdesetih godina prošlog stoljeća je grupa istraživača došla do iznenađujućih otkrića. Najmanje su od karcinoma umirali američki Mormoni, u svega 4% slučajeva je rak bio uzrok smrtnosti! U tom je saznanju ležala potencijalna nova teza o obiteljskoj stabilnosti i mirnom životu posvećenom Bogu, kakav su tada još vodili Mormoni, kao najboljem sredstvu za prevenciju od najgoreg. Mormoni vjeruju u osobni odnos s Bogom a tada su kod njih složeni međuljudski odnosi, skandali, razvodi, miješanje u politiku i poroci još bili nepoznati. U kasnijim će se godinama i to promijeniti.
Uz njih je u tim vremenima niska smrtnost od raka zabilježena u manjim zonama kao dolina Hunza u Pakistanu, na manjem dijelu Kavkaza, oko grada Vilcabambe i jednom uskom pojasu u južnoj Kaliforniji.
Od kardiovaskularnih su bolesti najmanje umirali beduini i armenski Židovi što se tumačilo prije svega genetikom i načinom prehrane.
Mnogi tvrde da pripadnici plemena Hunza iz istoimene doline u Pakistanu ne umiru od raka jer žive mirnim životom bez stresa i u skladu s prirodom oko sebe
Nekadašnja su istraživanja pokazala da samo 4% Mormona umire od karcinoma. Danas je taj broj osjetno veći.
O Yogi kao metodi opuštanja smo pisali - ovdje.
Primjedbe