Istina o dijabetesu, 2. dio
Liječenje vs Tretman
Taj novi, čudesni medicinski preparat trebao je da bude djelotvoran, kao insulin, ublažavajući nepoželjne simptome ove bolesti, ali ne i djelotvoran u smislu otklanjanja njihovog uzroka tj. izlječenja te bolesti. Tako bi ga pacijent morao koristiti sve do kraja svog života. On bi takođe morao da ispunjava uslove za patentiranje tj. ne bi se smjelo raditi ni o kakvoj prirodnoj supstanci jer se one kao takve ne mogu patentirati. Kao insulin, on je trebao da bude i veoma profitabilan. Obavezne vladine regulacije bi bile potrebne kako bi se stimulisali doktori da propisuju taj preparat. Eksperimenti koji su potrebni da se obave kako bi se dobile vladine dozvole, biće veoma skupi, kako bi se spriječila pojava drugih neodobrenih preparata, kao i konkurencija.
Takvo je porijeklo klasičnog medicinskog protokola “tretiranja simptoma”. Ponašajući se tako, farmaceutske kompanije i doktori mogu veoma dobro prosperirati u tom biznisu, a pacijenti se pri svemu tome ne liječe, nego im se samo privremeno kontrolišu, odnosno ublažavaju posljedice te bolesti.
I ne samo to, prirodni preparati koji su u stanju da stvarno izlječe ovo oboljenje, moraju se potisnuti, odnosno, izbaciti iz upotrebe i zataškati. Što su oni djelotvorniji utoliko više napora će biti uloženo u njihovo eliminisanje dok će njihovi proponenti i promoteri biti hapšeni pod optužbom da su šarlatani. Nakon svega, ne može se dozvoliti pojava kojekavih jeftinih i djelotvornih prirodnih medicinskih preparata na monopoliziranom tržištu koje je specifično dizajnirano za tretman simptoma a ne liječenje uzroka bolesti.
Prirodne supstance su često sposobne da stvarno liječe bolesti. To je upravo i razlog zašto se koriste zakonske poluge kako bi se te prirodne supstance, koje su često mnogo efikasnije od sintetičkih medicinskih preparata, izbacile sa tržišta i upotrebe, a u vezi s tim, riječ - “liječenje” se izbacuje iz medicinskog riječnika. Tako je miniran i koncept slobodnog tržišta kada se o medicini radi.
Sada je već jasno da se riječ “izlječenje” pod pritiskom zakona mora izbacivati iz upotrebe. FDA ima sveobuhvatne Orvelovske zakonske regulacije koje zabranjuju koristenje riječi “izlječenje” u vezi sa bilo kojom konkurentnom supstancom koja se ne koristi u sklopu klasične medicine. To je upravo iz razloga što mnoge prirodne supstance mogu ne samo da liječe nego i da spriječe bolesti a to je riječ od koje se najviše plaše farmacutske kompanije i klasična medicina zajednica.
Komercijalna Vrijednost Simptoma
liječenja bolesti na ublažavanje njihovih simptoma, postalo je neophodno da se smisli i novi način za plasman medicinskih preparata. To je i učinjeno u 1949.g. usred epidemije insulin-rezistentnog dijabetesa.
Tako je, u 1949.g. američka medicinska zajednica re-klasificirala simptome dijabetesa(10) zajedno sa simptomima mnogih drugih oboljenja u - zasebne bolesti. Nakon te re-klasifikacije uspostavljena je jedna nova dijagnostička osnova, tako da su konkurentne medicinske specijalističke grupe brzo iskoristile ovu priliku, te se svaka od njih pozabavila onom grupom simptoma za koju se smatrala nadležnom.
Tako su kardiolozi, endokrinolozi, urolozi, internisti, i mnogi drugi specijalisti počeli da tretiraju one simptome koji su spadali u njihov domen. Pošto su se istinski uzroci ove bolesti počeli ignorisati, tako se potpuno odvratila pažnja i od bilo kakvog izlječenja.
U skladu sa ovom novom medicinskom paradigmom, nijedan od tretmana, koje nude ovi specijalisti za srce, ne može stvarno da izliječi bolesti srca niti je namjenjen za njihovo liječenje. Na primjer, pacijenti koji se podvrgnu operaciji bajpasa na srcu, u prosjeku žive nakon nje 3 godine, što je skoro isto kao i u slučaju onih koji se nisu podvrgli nikakvom hirurškom zahvatu.(11)
Danas, više od pola ljudi koji žive u Americi pati od jednog ili više simptoma ove bolesti. Na samom svom početku, ta bolest je bila doktorima dobro poznata kao dijabetes tip-2, insulin-rezistentan dijabetes, dijabetes odraslih osoba, ili nešto rjeđe kao hiperinsulinemija.
Prema podacima Američkog Društva za Oboljenja Srca, skoro 50% Amerikanaca pati od jednog ili više simptoma ove bolesti. Jedna trećina populacije SAD je pretjerano gojazna dok polovina stanovništva ima višak kilograma. Dijabetes tip 2, koji je takođe smatran oboljenjem odraslih ljudi, sada se redovno javlja i kod šestogodišnje djece.
Mnoge degenerativne bolesti mogu se direktno povezati sa poremećajima rada endokrinog sistema. To oboljenje je, 30-tih godina, doktorima bilo veoma dobro poznato kao Insulin-rezistentan dijabetes. Osnovni uzrok ovog oboljenja je poremećaj u regulaciji nivoa šećera u krvi usljed djelovanja štetnih masti i ulja. Ovo oboljenje se dalje komplikuje ukoliko dođe do nedostatka nekih esencijalnih supstanci koje su potrebne tijelu kako bi ono izašlo na kraj sa posljedicama metabolizma ovih otrova.
Nisu sve masti i ulja iste. Neke od njih su zdrave i korisne; mnoge od njih, koje normalno nalazimo u prodavnicama, su otrovne. Njihov zdravstveni značaj se ne nalazi u smislu njihove podjele na nezasićene i zasićene, kako industrija masti i ulja želi da vjerujemo. Mnoga zasićena ulja i masti su veoma korisni; mnoga nezasićena ulja su veoma otrovna. S aspekta njihovog zdravstvenog značaja, veoma važno je da napravimo razliku između prirodnih i prerađenih, odnosno, sintetizovanih.
Reklamiranje ovih proizvoda je veoma nepošteno od strane industrije za preradu masti i ulja. Njihova propagandna kampanja ima za cilj stvaranje tržišta za jeftine otpatke, kao što su ulja od soje, pamučnih sjemenki i uljane repice.
Kad bi javnost bila informisana i svjesna, ova ulja se uopšte ne bi ni smjela pojaviti na tržištu, a onda bi u SAD i drugim državama u svijetu, - sigurno bilo i mnogo manje dijabetesa.
Epidemiološka veza za životnim stilom čovjeka
Jos 1901.g. učinjeni su prvi veći pokušaji da se proizvedu i prodaju prehrambeni proizvodi uz pomoć automatizirane fabričke mašinerije jer je uviđeno da se na tom polju može ostvariti jedan enorman profit. Većina tih ranih pokušaja je propalo jer su ljudi sumnjali u valjanost hrane koja nije bila svježa i koja nije stizala direktno sa farmi, a i sama tehnologija prerade je bila prilično loša. Sve dok je životni standard ljudi bio na visini, ovakvi proizvodi nisu imali uspjeha. Kompanija Crisco,(12) je u jednom navratu pokušala da promoviše jedan od takvih vještačkih produkata, tako što ga je besplatno dijelila američkim domaćicama kako bi zadobila njihovo povjerenje i počeli da ga koristi umjesto uobičajene svinjske masti.
Kada je margarin bio izbačen na tržište, njemu su se žestoko suprostavile mnoge američke države u kojima je bila razvijena mliječna industrija. Kada je 30-tih godina došlo do tzv. “velike depresije”, margarin kompanije Crisco kao i neki drugi rafinirani i hidrogenizirani proizvodi uspjeli su da prodru na američko tržište hrane. Otpor mliječne industrije uvođenju margarina u prehranu se skoro ugasio tokom Drugog Svjetskog Rata, jer nije bilo dovoljno putera za potrebe civilnog stanovništva i vojske.(13) Tada je mliječna industrija izgubila podršku i jednostavno se morala pomiriti s tim da podijeli tržište, te se okrenula ka snabdijevanju vojske.
Ulje od lana i riblje ulje, koji su se uobičajeno mogli naći u prodavnicama i koji su normalno bili dio prehrane stanovništva prije pojave dijabetesa, nestala su sa polica u trgovinama. Kompanija Archer Daniels Midland je bila poslednji proizvođać lanenog ulja, a sa svojom proizvodnjom je prestala u 1950. godini.
Nešto kasnije, jedna od masti koje su ostale i koje su bile istinski zdrave, bila je podvrgnuta jednoj masovnoj medijskoj dezinformativnoj kampanji i prikazana kao zasićena mast koja je izazivala oboljenje srca. Kao rezultat toga, ona je bukvalno morala da nestane sa polica prodavaonica. Tako je kokosovo ulje izbačeno iz prehrane i zamijenjeno uljima od soje, pamučnih sjemenki i uljane repice.(14) Naši roditelji, bake i djedovi nikada ne bi zamijenili ono lijepo i zdravo kokosovo ulje za ovaj jeftini otpadni materijal koji se danas koristi. Kratko nakon ovog uspješnog medijskog rata, američki narod je izgubio rat za ulje. Tokom mnogih godina, kokosovo ulje je bilo naše najefikasnije prehrambeno sredstvo za kontrolu težine.
Istorija ovog studioznog narušavanja čistoće naših prehrambenih proizvoda potpuno je paralelna sa porastom epidemije dijabetesa i ta hiperinsulinemija je sada veoma zastupljena ne samo u Americi, nego i cijelom svijetu.
Drugi korak u liječenju ove bolesti je prestank vjerovanja u laži da su naši prehrambeni proizvodi zdravi i hranljivi.
Nastavak - Istina o dijabetesu - kraj
Primjedbe