Koliko je znanstveno opravdano ortodoksno liječenje raka?

Koliko je znanstveno opravdano ortodoksno liječenje raka? Istraživačke studije i nepristrane statističke analize pokazuju da ne postoji znanstvena osnova za ortodoksne terapije protiv raka kao što su radikalna kirurgija, kemoterapija i radijacijska terapija, i da te terapija često čine više štete nego koristi.


Medicinska struka se jako ponosi rigoroznim znanstvenim istraživanjima na koja se oslanja njen pristup liječenju raka. Osobe kojima je nedavno dijagnosticiran rak suočavaju se sa strahovitim pritiskom našeg zdravstvenog sustava da odmah počnu s programom znanstvenog medicinskog tretmana koji uključuje kirurgiju, kemoterapiju i zračenje u raznim kombinacijama. Uplašena i šokirana, većina osoba u ovoj situaciji i ne pomišlja na suprotstavljanje strahovitoj snazi medicinskog autoriteta.

Kako biste vi reagirali u toj situaciji? Možda ste skloni vjerovati prirodnim terapijama kod manjih zdravstvenih problema, ali kad se radi o nečemu tako ozbiljnom kao što je rak, mogli biste se osjećati sigurnije s ispitanim i dokazanim metodama ortodoksne medicine. Kako god bilo, ako imate priliku, pročitajte sljedeće prije nego što donesete konačnu odluku. Možda ćete nakon toga više cijeniti prirodne metode liječenja raka.

U ovom članku prikupio sam neke slabo poznate činjenice o znanstvenoj podlozi ortodoksnog liječenja raka. Kod istraživanja raka, uspjeh – izražen postotkom preživljavana pacijenata nakon pet godina – utvrđuje se uspoređivanjem drugih oblika i kombinacija tretmana s rezultatima same kirurgije. Međutim, uspješnost kirurgije rijetko je uspoređivana s postotkom preživljavanja netretiranih pacijenata, a nikad s pacijentima koji su se odlučili za prirodne terapije. Dakle, ortodoksna terapija protiv raka u osnovi je neznanstvena. Ukupni pretpostavljeni postotak izlječenja nije veći od onoga što se može pripisati spontanoj remisiji i placebo efektu.

U prilog svom stavu, iznijet ću sljedeće ključne izjave i zaključke iz medicinskih i znanstvenih publikacija.

«Čini se da istraživanja pokazuju da je rana intervencija od pomoći, zato što se u rana odstranjenja uključuju prekancerozne lezije koje često ne bi postale kancerozne kad bi ih se ostavilo netaknutima [naglaske je dodao autor].» Drugim riječima, rane intervencije su prividno korisne zato što se uklanjaju lezije koje nisu kancerozne, ali se računaju kao da su rak, i to popravlja statistike preživljavanja. «Osim toga, nije važno koliki dio dojke se odstrani; ishod je uvijek isti.»1 Ova izjava ukazuje da kirurgija ne povećava šanse za preživljavanje, u suprotnom bi postojala razlika između radikalne kirurgije i lumpektomije (uklanjanje kvržice). Istraživači su rekli da je samodopadno nastaviti podvrgavati barem 70% žena s rakom dojke uzaludnom unakažavanju.2 Nadalje, ne postoje dokazi da rana mastektomija utječe na preživljavanje; kad bi pacijenti to znali, vrlo vjerojatno bi odbijali kirurgiju.3

1993., urednik Lanceta istaknuo je da je usprkos raznim modifikacijama tretmana protiv raka dojke postotak smrtnosti ostao nepromijenjen. Priznao je da usprkos tome što se skoro svakog tjedna objavljuje postizanje čudesnih napredaka, medicinska struka sa svojom izvanrednom sposobnošću samozavaravanja (ovo su njegove riječi), iskreno govoreći, skrenula je s puta. Istovremeno, odbacio je gledišta onih koji smatraju da spas treba tražiti u pojačanju kemoterapije nakon kirurgije tik do razine koja je smrtonosna za pacijenta. Upitao je – «Ne bi li bilo znanstvenije zapitati se zašto je naš pristup neuspješan?» Nije prerano postaviti ovo pitanje nakon jednog stoljeća kasapljenja žena, dodao bih. Naslov ovog uvodnog članka je, prikladno, «Rak dojke: jesmo li skrenuli s puta?»4

U osnovi, izgleda da svi tipovi i kombinacije konvencionalnih terapija protiv raka dojke rezultiraju istim, niskim dugoročnim postotkom preživljavanja. Jedini zaključak koji se iz ovoga može izvući je da konvencionalno liječenje dugoročno ne poboljšava izglede za preživljavanje. Što je još gore, Michael Baum, dr. med., vodeći britanski kirurg za rak dojke, otkrio je da operacija raka dojke pokazuje tendenciju povećanja rizika od recidiva ili smrti unutar tri godine. Također je povezao kirurške zahvate s ubrzanjem širenja raka stimulacijom formiranja metastaza u drugim dijelovima tijela.5

Ranija njemačka usporedba pokazala je da netretirane žene u postmenopauzi s rakom dojke žive duže od tretiranih žena, i zaključeno je da žene u postmenopauzi ne bi trebalo tretirati protiv raka dojke.6 Taj zaključak potvrđuje otkriće Ernsta Krokowskog, njemačkog profesora radiologije. On je uvjerljivo demonstrirao da su metastaze često izazvane medicinskim intervencijama, uključujući ponekad čak i biopsiju ili kirurgiju koje nisu povezane s rakom.7 Diranje u tumor uzrokuje da puno veći broj kanceroznih stanica uđe u krvotok, dok većina medicinskih intervencija (posebno kemoterapija) slabi imunološki sustav. Ta kombinacija je recept za katastrofu. Metastaze su ono što ubija, dok primarni tumori općenito, a posebno oni na dojci, mogu biti relativno bezopasni. Ova otkrića potvrđena su nedavnim istraživanjima koja pokazuju da kirurgija, čak i kada nije povezana s rakom, može potaknuti eksplozivno širenje metastaza i dovesti do prerane smrti.8

To je u skladu s ranijim izvještajima da radikalna kirurgija kod raka prostate također pogoduje širenju bolesti. U stvari, rak prostate istraživan je u prvom randomiziranom kliničkom pokusu provedenom na bilo kojem obliku raka. Nakon 23 godine, nije bilo nikakve razlike u postotku preživljavanja između ljudi na kojima je obavljena operacija i kontrolne skupine koja nije bila operirana, ali oni s operacijom imali su više problema poput impotencije ili inkontinencije.9

Nedavno preminuli H. B. Jones, profesor medicinske fizike, bio je vodeći statističar za rak u SAD-u. U govoru pred Američkim društvom za borbu protiv raka 1969. rekao je da nijedno istraživanje nije dokazalo da rana intervencija popravlja šanse za preživljavanje. Upravo suprotno, njegova istraživanja nepobitno su dokazala da netretirane žrtve raka žive do četiri puta duže i uz bolju kvalitetu života od tretiranih.10 Ne treba ni reći da nikada više nije bio pozvan da održi govor.

  Uljepšavanje statističkih podataka

Epidemiološko istraživanje potvrdilo je upitnu vrijednost konvencionalne terapije, uz zaključak da su «medicinske intervencije kod pacijenata oboljelih od raka imale zanemariv ili nikakav utjecaj na preživljavanje».11 Čak je i konzervativni New England Journal of Medicine objavio članak pod naslovom «Rak nije pobijeđen».12

Objasnit ću neke uobičajene načine uljepšavanja medicinskih statistika. Pacijenti koji umru tijekom produženog tretmana kemoterapijom ili radioterapijom ne računaju se u statistikama jer nisu primili cijeli tretman. U kontrolnoj skupini računa se svatko tko umre.

Nadalje, uspjeh se obično procjenjuje po postotku smanjenih tumora, bez obzira na preživljavanje pacijenta; a ako se mjeri postotak ili dužina preživljavanja, onda se obično računa samo smrt od tretirane bolesti. Obično se ne prikazuje koliko je pacijenata umrlo zbog same terapije.

Trenutni je trend da se prekancerozna stanja vrlo rano počnu tretirati kao da se radi o raku. Dok ovo statistički povećava broj ljudi s rakom, također i umjetno produžava trajanje života i smanjuje postotak smrtnosti, čineći da se medicinski tretmani doimaju uspješnijima. Međutim, moguće je da pritom postoji i stvarna komponenta povećanog preživljavanja, budući da se sve veći broj pacijenata odlučuje za dopunske prirodne terapije.

Proučavanje povijesti bolesti 1,2 milijuna pacijenata oboljelih od raka otkrilo je da je postotak smrti od uzroka za koje se smatra da nemaju veze s rakom nedugo nakon tretmana bio 200% veći nego što bi se normalno moglo očekivati.

Dvije godine nakon dijagnoze i tretmana, taj dodatni postotak smrtnosti pao je na 50%. Kao najčešći uzrok smrti u ovom dodatnom postotku navodi se zastoj srca i respiratorno zatajenje. To znači da su, umjesto da umru od raka nekoliko godina kasnije, ovi pacijenti umrli od posljedica liječenja, i time uvelike doprinijeli poboljšanju statistika o liječenju raka, jer, strogo uzevši, nisu umrli od raka.13 Ovo obmanjujuće prikazivanje smrtnosti od raka dovelo je do zahtjeva za poštenijim statistikama.14

Nakon što je analiza nekoliko velikih studija pregleda dojki pokazala da mamografija vodi do agresivnijeg liječenja uz nikakvo poboljšanje preživljavanja, čak je i urednik Lanceta morao priznati da ne postoje pouzdani dokazi iz velikih randomiziranih pokusa koji bi podržali programe mamografskih pregleda.15 Važnost ove izjave ide puno dalje od same primjene mamograma.

Zagovornici konvencionalne medicine otvoreno priznaju da nemaju djelotvoran način liječenja pacijenata s uznapredovalim rakom. Sve do danas, kvaka je bila u apelu «Otkrijte ga rano, onda se može liječiti». Ova istraživanja evaluacija mamograma pokazuju da nije važno kada je rak otkriven; konvencionalne metode su beskorisne, kao i cijela, milijarde dolara vrijedna, industrija liječenja raka (moj zaključak).

U trinaestogodišnjem kanadskom istraživanju koje je obuhvatilo 40.000 žena uspoređen je fizički pregled dojki s pregledom uz mamografiju. Grupa koja je pregledana fizički i mamografom imala je puno više lumpektomija i kirurških zahvata, uz 107 smrtnih ishoda, u usporedbi sa 105 umrlih u fizički pregledanoj grupi.16

Duktalni karcinom in situ (DCIS) je čest, neinvazivan oblik raka dojke. Većina slučajeva DCIS-a otkriva se mamografijom. Kod mlađih žena, 92% svih slučajeva raka otkrivenih mamografom ovog je tipa. Usprkos tome, u prosjeku 44% – a u nekim krajevima i 60% – njih liječi se mastektomijom. Budući da je većina ovih tumora bezopasna, ovaj nepotrebni tretman čini da se statistike o preživljavanju čine boljima nego što zapravo jesu.17

Dok je konvencionalno dijagnosticiranje invazivno i može pogodovati širenju raka, jedna vrsta elektrodermalnog pregleda – zvana pregled biopolja – koju je razvio tim iz osam europskih bolnica i sveučilišta, prema izvještaju objavljenom u Lancetu ima 99,1% točnosti u utvrđivanju malignosti tumora na dojki.18

Velika metaanaliza rezultata radioterapije raka na plućima pokazala je da je u grupi koja je uz kirurgiju liječena i zračenjem bilo 21% više smrtnih slučajeva nego u grupi koja je liječena samo kirurgijom. Članak objavljen u Lancetu 19 objašnjava logiku po kojoj bi radioterapija trebala ubiti stanice raka koje ostanu nakon kirurgije, ali činjenice se, na žalost, na slažu s ovom teorijom.

 
    Nastavak - Koliko je znanstveno opravdano ortodoksno liječenje raka 2.dio