Istina o vitaminu B-17

Vitamin B17 (amygdalin ili laetrile) je lijek za rak.

Amygdalin je prvi put otkriven 1830.g. u gorkom bademu. Ernst. T. Krebs, Jr.  (1912 – 1996) je bio kemičar koji je prvi promovirao amygdalin kao lijek protiv raka početkom 1950 godine. Od amygdalina je napravio polusintetički destilat nazvavši ga vitaminom B17 ili Laetrile. Danas se često pod imenom leatrile ili vitamin B17 smatra i sam amygdalin u prirodnom obliku nađen u košticama kajsije, jabuke i ostalim prirodnim izvorima ovog vitamina. Teorija liječenja raka s vitaminom B17 se zasniva na tome da je rak odnosno pojava tumora posljedica neishranjenosti, konkretno nedostatka važnih vitamina (B17) i ostalih minerala, kao što je slično skorbut bio posljedica nedostataka vitamina C.

Činjenica je da je ‘moderni’ čovjek tzv. zapadne civilizacije izloženiji raku nego ‘primitivnije’ kulture. Krebs kao jedno od mogućih objašnjenja navodi podatak da primjerice pripadnici plemena Hunza dnevno konzumiraju od 250 do 3000 miligrama vitamina B17 za razliku od prosječnog Europljanina ili Amerikanca koji s uobičajenom ‘zapadnjačkom’ industrijski proseciranom hranom dobiva u prosjeku 2mg nitrilozida (vitamina B17).

Pleme  Hunza je staro pleme stacionarno u sjevernom Pakistanu čiji pripadnici u pravilu dožive preko 100 godina, a za rak kao bolest ne znaju. Njihova hrana ima bogati udio vitamina B17. Bogatstvo u plemenu Hunza se mjeri količinom stabala kajsije, što ima više stabala, pripadnik plemena je ugledniji i bogatiji, jer su osušene koštice kajsije posebna delicija. Osušene koštice kajsije su najbogatije nitrilozidom (vitaminom B17).

Nakon detaljnog istraživanja svojstava i djelovanja vitamina B17 na pacijente s rakom Krebs je skupio dovoljno dokaza da promovira vitamin B17 kao lijek za rak, registrirani su mnogobrojni uspješni slučajevi izlječenja raka s visokim dozama vitamina B17. Dr. John A. Richardson i Dr. Harold Manner  uspješno primjenjuju terapiju vitaminom B17 na pacijentima s rakom u terminalnoj fazi potvrđujući Krebsovu teoriju. Dean Burk ugledni biokemičar u američkom Nacionalom Institutu za istraživanje raka je podržao vitamin B17 nakon uspješnih pokusa na životinjama. Linus Pauling izjavljuje da podržava upotrebu vitamina B17 u liječenju raka (The New England Journal of Medicine, 8 July 1982).

Međutim, ovo je alarmiralo zaštitnike ‘industrije raka’ koja godišnje zarađuje miljarde dolara na ovoj bolesti. Najgora stvar za liječničko-farmaceutsku zločinačku udrugu je činjenica da je vitamin B17 efikasan u borbi protiv raka, ne može se patentirati, jeftin i lako dostupan svima.

Krebs je diskreditiran te biva proglašen varalicom. ‘Ugledni medicinski’ stručnjaci proglašavaju Laetril najsofisticiranijom i najpodlijom prijevarom na području liječenja raka u povijesti medicine. John Richardson biva čak i optužen. Kao epilog svega američka agencija za kontrolu hrane i lijekova FDA (Food and Drug Agency) proglašava laetril opasnom supstancom te zabranjuje prodaju, proizvodnju, uvoz i testiranje nad životnijama. Zabrana i dan danas vrijedi u SAD-u i u Australiji.

Priča o vitaminu B17 je tipična borba malog poštenog čovjeka koji u nesebičnoj želji da pomogne bližnjem svom dolazi u sukob s mafijom. Ova priča je dosta vremena bila brižljivo skrivana ispod tepiha, iako postoji dosta članaka na Internetu na temu Leatrila, u svijetlu svakodnevnih apela u javnosti za pomoć onkološkim odjelima, humanitarnim akcijama za skupljanje novaca za istraživanje raka, apela za kupnju skupih lijekova pacijentima raka, mislim da vrijedi re-aktivirati priču o vitaminu B17.

   Način djelovanja

Vitamin B17 se sastoji od 1 molekule benzaldehida (benzaldehyde), 1 molekule hidrocijanida (HCN – hydrogen cyanide) i 2 molekule glukoze (šečera). Benzaldehid i cijanid su otrovni elementi, ali u spoju vitamina B17 s molekulama glukoze su inertni (zaključani) odnosno nemaju toksično djelovanje. Da bi se cijanid i benzaldehid mogli osloboditi iz vitamina B17 potrebno je da dođu kontakt s specifičnim enzimom beta-glikozidom (betaglucosidase). Ovaj enzim je prisutan svugdje u ljudskom tijelu, ali najviše ga ima u stanicama raka (do 3000 puta više).

Princip djelovanja je jednostavan: stanice raka za svoj rast trebaju ogromne količine energije, odnosno glukoze (šečera). Kad se vitamin B17 konzumira, stanice raka u potrazi za glukozom abosrbiraju molekule glukoze iz vitamina B17, a s enzimom beta-glikozidom ‘otključavaju’ benzaldehid i cijanid iz vitamina B17, uzrokujuči vlastitu smrt. Zahvaljujući velikoj koncentraciji enzima beta-glikozida i velikoj potražnji stanica raka za glukozom, može se reći da je vitamin B17 precizno navođeni lijek koji izrazito smrtonosan za stanice raka, dok za ostale zdrave stanice nije toksičan. Princip rada vitamina B17 podsjeća na trojanskog konja: stanice raka se polakome za glukozom, a kad je apsorbiraju bivaju terminirane.

Enzim beta-glikozid je prisutan svugdje u ljudskom tijelu, stoga je moguće da se ‘otključavanje’ toksičnih elemenata cijanida i benzaldehida u manjoj mjeri dogodi i tamo gdje su zdrave stanice. Ljudsko tijelo ima prirodne mehanizme za detoksifikaciju pomoću enzima rodenaze (rhodenase). Ovaj enzim omogućava zdravim stanicama da neutraliziraju cijanid i pretvore ga u tiocianat (thiocyanate), dok se benzaldehid konvertira u benzoičnu kiselinu. Oba nusprodukta se izlučuju kroz urin. Enzim rodenaze nije prisutan u stanicama raka stoga one nemaju ovakvu ‘zaštitu’.

Upravo na ovom mehanizmu sigurne neutralizacije toksičnih elemenata cijanida i benzaldehida iz vitamina B17 medicinski establišment temelji svoje napade na učinkovitost vitamina B17. Dapače postojanje molekule cijanida u vitaminu B17 je služilo kao opravdanje da se ovaj spoj proglasi visoko toksičnim i zabrani za ljudsku upotrebu. Ovo se dogodilo iako niti jedno istraživanje nije potvrdilo ovakve teze, dok su s druge strane nezavisna istraživanja potvrdila teze o sigurnoj detoksifikaciji cijanida i benzaldehida i njihovoj učinkovitosti protiv raka.

    Doziranje

Zbog mogućnosti organizma da sigurno neutralizira eventualne slobodne molekule cijanida i benzaldehida koji nisu potrošeni za uništavanje stanica raka, konzumiranje vitamina B17 se mora precizno dozirati. Vitamin B17 se može konzumirati u prirodnom obliku (koštice kajsije) što je najbolje, u pročišćenom stanju kao tablete ili pak intravenozno.

Dr. Krebs preporučuje uzimanje vitamina B17 u prirodnom obliku. Koštice kajsije su najbolji izvor vitamina B17 jer osim samog vitamina B17 sadrži i druge hranjive tvari. Generalna preporuka je da se ne jede više koštica kajsija od onoliko koliko možemo cijelih kajsija pojesti unutar jednog sata. Prevedeno, to znači maksimalno 5 koštica kajsije unutar jednog sata ili maksimalno 35 koštica u jednom danu za odraslu osobu. Dnevna doza je 1koštica/2.5kg tjelesne težine. Za preventivu se prepruča konzumacija 5 koštica kajsije dnevno.

Međutim, sama konzumacija koštica kod pacijenata s rakom ima manji efekt bez provedbe potpune metaboličke terapije koja se temelji na intravenoznom unosu vitamina B17 zajedno s određenim enzimama i drugim vitaminima. Ova terapija je skupa i provodi se samo u klinici doktora Dr. Ernesto Contreras Rodrigueza u klinici OASIS of Hope Hospital u Tijuani Meksiko.

   Izvori vitamina B17

Vitamin B17 se nalazi u prosu, kukuruzu, lanu, gorkom bademu, indijskim oraščićima, sjemenju jabuke, limuna trešnje, šljive, kruške i breksve. Skoro sve koštice iz familije ruža (Rosaceae) imaju B17. Najveći izvor vitamina B17 su koštice od kajsije  (marelica) i manioka (kasava). Često nailazim na podatak da je lan (flax seed) izuzetan izvor zdravlja, a evo sad ga se spominje kao i izvor vitamina B17. Lan je skoro neiskoristiv ako se sjemenke samo progutaju, preporuka je da se sjemenke prije jela samelju.

Koštice kajsije se nažalost ne mogu nabaviti u Hrvatskoj, već samo izvana kao na primjer:

http://www.creative-nature.co.uk
http://buyapricotseeds.com