Vitamin C kao djelotvorna zamjena za cjepiva, 2. dio

  Vitamin C pobjeđuje gripu


Početkom prošle godine u vrijeme straha od epidemije svinjske gripe u Zadarskom listu imali smo priliku pročitati razgovor s dr. Alanom Medićem, voditeljem Epidemiološke službe u zadarskom Zavodu za javno zdravstvo. Između ostalog, dao je i sljedeći odgovor:

- Mogu li uzimanjem vitaminskih dodataka izbjeći gripu?

Dr. Medić: Ne.


Odgovor je bio kratak i jasan, ali kao što ćemo uskoro vidjeti, ne i točan. Ipak, to je odgovor koji predstavlja službeno gledište medicinske zajednice – da su jedino rješenje za gripu cjepiva i antivirusni lijekovi poput Tamiflua.

Dr. Thomas Levy, stručnjak za djelovanje vitamina C na viruse i autor knjige Curing the Incurable: Vitamin C, Infectious Disease and Toxins (Liječenje neizlječivog: vitamin C, zarazne bolesti i toksini), kaže: «Nisam naišao ni na jedan virus gripe na koji vitamin C ne bi imao virucidni učinak, sve dok dovoljno vitamina C stiže do virusa, kao kod bilo koje akutne infekcije. Ne znam za Tamiflu, ali vitamin C definitivno nema nikakvih negativnih nuspojava.»

U vezi s ptičjom gripom, imunolog dr. Robert Cathcart, koji je vitaminom C liječio tisuće slučajeva po život opasnih zaraznih bolesti, rekao je: «Tretiranje ptičje gripe velikim dozama askorbata bilo bi isto kao kod bilo koje druge gripe, s tim da ozbiljnost bolesti upućuje na zaključak da bi mogle biti potrebne neuobičajeno velike oralne doze askorbinske kiseline ili čak intravenoznog natrijevog askorbata. Još nisam vidio nijednu gripu koja nije bila izliječena ili znatno ublažena golemim dozama vitamina C, ali moguće je da su za ptičju gripu potrebne još veće doze.»

Zanimljivo je da je u vrijeme straha od ptičje i svinjske gripe u Hrvatskoj gotovo potpuno izostala sezonska gripa. Možemo li to zahvaliti tome što su se građani umjesto cjepivima u velikom broju okrenuli dobrom starom limunu i čaju?
Australski i novozelandski mediji nedavno su objavili priču o čudesnom oporavku 56-godišnjeg farmera «vraćenog iz mrtvih» megadozama vitamina C. Umirao je od svinjske gripe.

Novozelandski farmer Alan Smith primljen je u Aucklandsku bolnicu 1. srpnja 2009. s potpunim respiratornim zastojem; priključen je na uređaj za umjetno disanje. Testovima je potvrđeno da boluje od svinjske gripe H1N1. Nakon što je proveo 20 dana na aparatima u induciranoj komi liječnički tim priopćio je obitelji da više nema nade i da ga namjeravaju isključiti s aparata.

Njegova obitelj nije bila spremna pomiriti se s tim i zatražila je od liječnika da pokušaju s visokim intravenoznim dozama vitamina C. Liječnici su ih odbili, objasnivši da se radi o nepriznatom tretmanu koji ne bi imao nikakvog učinka. Izbila je prepirka i obitelj je bila prisiljena angažirati vrhunsku odvjetnicu koja se uspjela izboriti za tretman vitaminom C protiv volje liječnika. G. Smith se naglo oporavio po isteku samo dva dana takvog tretmana. Nakon tjedan dana skinut je s aparata. Danas je živ i zdrav i radi na svojoj farmi.
Dovoljno je tragično što neupućeni liječnici rutinski ne daju vitamin C oboljelima od svinjske gripe ili drugih oblika gripe. Ono što posebno šokira je da su spomenuti liječnici isprva odbili poštovati želju obitelji i već otpisanom čovjeku dati jeftin i bezopasan tretman. Da obitelj nije bila dovoljno informirana i uporna i da nije bila u mogućnosti unajmiti odvjetnika danas bi Alan Smith bio dio statistike o umrlima od epidemije svinjske gripe. Kako je samo bio u pravu Klenner kada je rekao: «Neki liječnici radije bi stajali po strani i gledali kako njihov pacijent umire nego upotrijebili askorbinsku kiselinu, jer u njihovim ograničenim umovima ona postoji samo kao vitamin.»

   Ostale bolesti


Brojni istraživači izvijestili su o uspješnom liječenju raznih drugih bolesti injekcijama velikih doza vitamina C. Među prvim Jungeblutovim otkrićima bilo je da vitamin C deaktivira toksin difterije. Kasnije je došao do sljedećeg zaključka: “Vitamin C uistinu se može smatrati antitoksinskim i antivirusnim vitaminom.” Klenner je izvještavao o uspješnom liječenju difterije, herpesa zostera, vodenih kozica, ospica, zaušnjaka i drugih bolesti. Između ostalog 1948. opisao je kako je svoje kćeri izliječio vitaminom C od ospica nakon što ih je namjerno poslao da se igraju s djecom zaraženom ospicama. Kad je djeci davao 1000 mg vitamina C oralno svaka 2 sata svi dokazi infekcije nestali su za 48 sati.

Akira Murata sa Sveučilišta Kyushu također je utvrdio djelotvornost vitamina C kao terapije za ospice i zaušnjake. U istraživanjima provedenim između 1967. i 1976. Morishige i Murata utvrdili su da visoke doze vitamina C uvelike smanjuju obolijevanje od virusnog hepatitisa B nakon transfuzija u jednoj bolnici u Fukuoki. Učestalost hepatitisa kod pacijenata koji nisu primili vitamin C ili su primali male doze bila je 7 posto, nasuprot 0,2 posto (od toga nijedan slučaj hepatitisa B) kod onih koji su dobivali 2 grama vitamina C dnevno.

Mnoge žene tvrde da su se velikim oralnim dozama vitamina C izliječile od humanog papiloma virusa (HPV). S obzirom da je infekcija nekim tipovima HPV-a povezana s rakom grlića maternice, i da su veliki napori i sredstva uloženi u razvoj cjepiva protiv HPV-a, iznenađujuće je da gotovo nema istraživanja o djelotvornosti vitamina C. Ipak, iz jednog istraživanja provedenog 2003. vidljivo je da je rizik od perzistentne infekcije HPV-om bio značajno niži među ženama s visokim unosom vitamina C.


Dr. med. William J. McCormick koji je među prvima zagovarao davanje gramskih intravenoznih doza askorbata ustvrdio je: «Vitamin C specifični je antagonist kemijskih i bakterijskih toksina.» McCormick je također primijetio da osobe s rakom tipično imaju vrlo niske razine vitamina C u svojim tkivima, procijenivši da im nedostaje oko 4500 mg tog vitamina. McCormick je koristio terapiju oralnim i parenteralnim vitaminom C kod mnogih zaraznih bolesti, s rezultatima koji su bili i brži i bolji od onih s tada dostupnim antibioticima. Evo nekih primjera koje je opisao:

”(1) Aktivan slučaj tuberkuloze autor je tretirao kako slijedi: 1000 mg vitamina C intravenozno, svakodnevno ili svaki drugi dan kroz tri tjedna, u kombinaciji s 500 mg oralno, pored obilnog unosa soka od agruma. Od početka temperatura se smanjila i zadržala na normalnoj razini. Kašalj i iskašljavanje potpuno su prestali, primijećen je dobitak na težini od skoro deset funti (4,5 kg). (2) U slučaju kronične infekcije zdjelice, s čestim akutnim pogoršanjima tijekom proteklih šest godina nakon spontanog pobačaja, davano je 1000 mg vitamina C intravenozno, dvaput dnevno, kroz 2 ½ dana (svega 5 injekcija). Broj leukocita na početku tretmana bio je 19.200. Sljedeće mjerenje obavljeno trećeg dana pokazalo je smanjenje na 6.700. Pacijentica je potom stavljena na oralnu dozu od 500 mg dnevno za održavanje, pored obilnog unosa soka od agruma. Pacijentica je sada bez simptoma već gotovo godinu dana. (3) Slučaj akutne sepse razvio se kod starije žene nakon infekcije rane na ruci. Prilikom prvog pregleda bila je prisutna izražena oteklina i crvenilo šake i podlaktice, a temperatura je bila 103° F [39,5° C]. 1000 mg vitamina C primijenjeno je potkožno a 1500 oralno, uz obilan unos soka od naranče. Sljedeći dan upalna oteklina i temperatura bili su svedeni na normalnu razinu i pacijentica se brzo oporavila. (4) Nekoliko slučajeva šarlaha primilo je terapiju vitaminom C, intravenozno i oralno, 2000 mg dnevno. Kod svih se temperatura spustila na normalnu za nekoliko sati, za tri ili četiri dana pacijenti su bili bez simptoma.”

Postoji mogućnost da je vitamin C koristan čak i u prevenciji i liječenju bjesnoće. Indijski znanstvenici, u potrazi za alternativnim sredstvom za inaktivaciju virusa bjesnoće umjesto skupog i kancerogenog beta propiolaktona, utvrdili su da vitamin C u optimalnoj koncentraciji od 0,5 mg/ml poslije 72 sata potpuno inaktivira virus. Dr. Stanko Banić iz Instituta za mikrobiologiju Medicinskog fakulteta u Ljubljani u časopisu Nature opisao je eksperiment proveden na zamorcima. Zamorci su bili inokulirani emulzijom mozga kunića zaraženog bjesnoćom, a tretman vitaminom C započet je 6 sati poslije inokulacije i trajao je 7 dana. Korištena doza bila je 100 mg po kg tjelesne težine dvaput dnevno. Poslije 14 dana među kontrolnim životinjama bilo je 70 posto uginulih, a među tretiranima 35,42 posto. Isti autor također je utvrdio da vitamin C značajno povećava stvaranje interferona alfa prilikom cijepljenja pacijenata protiv bjesnoće.


   Megadoze su – normalne doze?


Preporučen dnevni unos (RDA) za vitamin C nedavno je korigiran sa 60 mg na 90 mg dnevno za muškarce i 75 mg za žene (u Hrvatskoj sa 60 na 80 mg). To je doza koja bi trebala zadovoljavati potrebe 97,5 posto stanovnika. Naravno, ovdje se postavljaju pitanja što je s preostalih 2,5 posto stanovništva i što uopće znači «zadovoljiti potrebe»?

Radi se o dozi koja je uglavnom određena na temelju prevencije skorbuta, kao bolesti nedostatka vitamina C. Iako su navedene doze dovoljne da prosječan čovjek ne oboli od skorbuta, ne uzimaju u obzir da milijuni ljudi imaju povećane potrebe zato što uzimaju kontracepcijske pilule, dijabetičari su, uzimaju lijekove koji povećavaju potrebu za vitaminom C i slično. Te osobe možda neće oboljeti od skorbuta, ali mogu imati subakutni nedostatak vitamina C koji rezultira mnogim drugim zdravstvenim problemima, najčešće u vidu kroničnih bolesti i slabog imuniteta. Cjepiva također povećavaju potrebu za vitaminom C.

Ukratko, preporučena dnevna doza nije nužno optimalna doza za održavanje dobrog zdravlja.
Profesori farmakologije Steve Hickey i Hillary Roberts upozorili su da su metode kojima Institut za medicinu i Nacionalni instituti za zdravlje određuju RDA manjkave te da su zbog preniskih preporuka dosad milijuni ljudi oboljeli od problema kao što su katarakte, moždani udar, bolesti srca itd. Primjerice, ističu da je dokazano da je takozvana doza zasićenja plazme daleko viša od 150 mg kao što se dosad vjerovalo te da razine u plazmi ionako ne bi trebale biti zlatni standard za određivanje potreba. Štoviše, upozoravaju da čak ni nedavno predložen preporučeni unos od 200 mg i dalje ne bi bio dovoljan za postizanje optimalnog zdravlja.

Čini se da izraz «megadoze», koji se obično koristi za doze vitamina C veće od jednog grama, zapravo možda navodi na krivi zaključak jer sugerira da se radi o pretjeranim a ne normalnim i potrebnim dozama.
Čovjek je jedan od rijetkih sisavaca koji nisu u stanju sami sintetizirati askorbinsku kiselinu za svoje potrebe. Osim čovjeka među sisavcima ju ne mogu stvarati neki primati, zamorac i još nekoliko vrsta. Za ostale vrste ona nije vitamin jer ju stvaraju u količinama od oko 50–100 mg po kilogramu tjelesne težine dnevno ili više. Na primjer, koza težine 50 kg sintetizira više od devet grama vitamina C dnevno.
Očigledno je da je zajednički predak hominida izgubio sposobnost stvaranja vitamina C zato što mu ona nije bila potrebna, odnosno, svoje je potrebe mogao zadovoljiti hranom. Analiza prehrane primata u Panami pokazala je da su biljke kojima se hrane izuzetno bogate vitaminom C. Utvrđeno je da jedna vrsta divlje smokve, Ficus yoponensis, u mladim listovima i nezrelom voću ima jednu od najviših koncentracija ikad izmjerenih u nekoj biljci.

Prema studijama, gorile u prirodi hranom unose 20-30 mg vitamina C po kilogramu tjelesne težine, što je oko 4,5 grama dnevno. Preporuka je da se gorilama u zoološkim vrtovima daje 5 grama vitamina C dnevno. Mnogi majmuni unose i višestruko više, npr. divlji majmun hvataš unosi oko 106 mg po kilogramu tjelesne težine. Preneseno na čovjeka od 70 kg, to bi bilo 7,4 grama vitamina C ili stotinjak puta više od doze koja se preporuča ljudima.

Valja napomenuti da zbog kratkog poluvremena zadržavanja vitamina C u krvnoj plazmi pet oralnih doza od 100 mg raspoređenih kroz dan bolje podiže prosječne razine u krvi nego jedna doza od 1000 mg dnevno. Dakle, optimalno bi bilo unositi ga sa svakim obrokom kao što to čine životinje. Čovjeku je praktično nemoguće unositi toliko vitamina C normalnom prehranom, između ostalog i zato što je uzgojeno voće i povrće općenito siromašnije vitaminima od divljeg. Iako je svakako potrebno jesti što više svježeg voća i povrća, čini se da smo, želimo li sačuvati dobro zdravlje, osuđeni kupovati vitamin C u obliku dodataka prehrani. Zato požurite po svoje «megadoze» dok ih ne zabrane.




Izvori:


• Banic, S. Prevention of Rabies by Vitamin C, Nature, 13. studenog 1975, sv. 258, str. 153-154
• Centre for Advanced Medicine, izvještaj o slučaju, http://www.camltd.co.nz/h1n1.html
• Dey P. K. Efficacy of vitamin C in counteracting tetanus toxin toxicity. Naturwissenschaften 1966;53:310
• Holford, P. Interview with Dr Thomas Levy, Patrick Holford’s Newsletter, srpanj 2005. http://www.patrickholford.com/uploaded/newsletters/100HealthJul05.pdf
• http://www.prnewswire.com/news-releases/linus-pauling-vindicated-researchers-claim-rda-for-vitamin-c-is-flawed-71172707.html
• http://www.zadarskilist.hr/clanci/06012010/protiv-sezonske-gripe-se-2009-cijepilo-20000-a-protiv-pandemijske-80
• Jahan, K., Ahmad, K. i Ali, M. A. Effect of ascorbic acid in the treatment of tetanus. Bangladesh Med Res Counc Bull., lipanj 1984;10(1):24-8.
• Jungeblut, C. W. Inactivation of tetanus toxin by crystalline vitamin C (l-ascorbic acid). J Immunol 1937;33:203-214.
• Jungeblut, C.W. i Zwemer R. L. Inactivation of diphtheria toxin in vivo and in vitro by crystalline vitamin C (ascorbic acid). Proc Soc Exper Biol Med 1935; 32:1229-34.
• Klenner, F. R. Massive doses of vitamin C and the virus diseases. South Med J., travanj 1951;113(4):101-7. PMID: 14855098, http://www.seanet.com/~alexs/ascorbate/195x/klenner-fr-southern_med_surg-1951-v103-n4-p101.htm
• Klenner, F. R., Reidsville, North Carolina, Journal of Southern Medicine and Surgery, srpanj 1949, sv. 111, br. 7, str. 209–214
• Madhusudana, S.N., Shamsundar, R., Seetharaman, S. In vitro inactivation of the rabies virus by ascorbic acid. Int J Infect Dis 2004; 8: 21-5.
• McCormick, W. J. (1954) Cancer: The preconditioning factor in pathogenesis. Archives of Pediatrics of New York. 71:313.
• McCormick, W. J., Toronto, Kanada, Archives of Pediatrics, siječanj 1951, sv. 68, br. 1, str. 1–9
• Milton, K. Nutritional Characteristics of Wild Primate Fods: Do the Diets of Our Closest Living Relatives Have Lessons for Us? Nutrition, sv. 15, br. 6, 1999.
• Morishige, F. i Murata, A. Vitamin C for Prophylaxis of Viral Hepatitis B in Transfused Patients. J Int Acad Prev Med 1978;5(1):54-8.
• Riordan H. D. The Use of Vitamin C Infusions in Cancer (1975-2002). Vitamin C and Cancer, studeni 2002.
• Saul A. W. Taking the cure: Claus Washington Jungeblut, M.D.: Polio pioneer; ascorbate advocate. J Orthomolecular Med, 2006. sv. 21, br. 2.





Napomena:  članak je izašao u magazinu "Nexus" br. 53,