Kako se osloboditi stresa
Većina ljudi je prošla kroz neku vrstu traume. Njeni izvori i posljedice su često skriveni od naše svijesti. To su, na primjer: prirodne katastrofe, izloženost nasilju, nesrećama, padovima, teške bolesti, iznenadni gubitci voljenih osoba, kirurški i drugi medicinski i stomatološki zahvati, teški porodi, čak i visoke razine stresa tijekom trudnoće. Većina psihoterapeuta se traumom kod pacijenta bavi suočavanjem osobe s traumom iz njenog djetinjstva ili prošlosti. No, dr. Peter Levine ima sasvim drugačiji pristup koji se zove somatska terapija. Njegova metoda pomaže klijentima u ovladavanju njihovih osjećajima te im na taj način pomaže razviti autentičnu autonomiju, a ne samo ublažiti posljedice traume što se obično događa prilikom standardne terapije.
Dr. Peter A. Levine je doktorirao medicinsku biofiziku na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu i psihologiju na Međunarodnom sveučilištu. Više od 40 godina radi na području stresa i traume. Dr. Levine je za svoj izvorni doprinos polju psihoterapije dobio nagradu za životno djelo od Udruge za tjelesnu psihoterapiju SAD-a 2010. godine. Iste godine dobio je i počasnu Reis Davisovu Katedru za dječju psihijatriju za svoj inovativni doprinos terapiji za djecu i adolescente.
Počevši 1970-ih njegova istraživanja o tome kako se životinje suočavaju s prijetnjom dovela su do razvoja metode Somatska terapija koja je vrlo učinkovita u suzbijanju učinaka preplavljivanja našeg živčanog sustava, nazvano somatsko iskustvo (SE). Radi se o kliničkoj metodologiji koja se temelji na procjeni zašto životinje u divljini nisu traumatizirane rutinskim prijetnjama za njihove živote, dok su ljudi, s druge strane, lako preplavljeni i često podložni traumatskim simptomima hipotireze, zatvaranja i disregulacije.
Prema dr. Peter Levinu ključ za liječenje traumatskih simptoma je u našoj fiziologiji. Kada se suoče s onim što se smatra neizbježnom prijetnjom, ljudi i životinje koriste reakciju nepokretnosti. Važno je razumjeti ovu funkciju da je ona nenamjerna. To jednostavno znači da se fiziološki mehanizam koji upravlja tim odgovorom nalazi u primitivnim, instinktivnim dijelovima našeg mozga i živčanog sustava i nije pod našom svjesnom kontrolom. To je razlog zašto on smatra da je proučavanje ponašanja divljih životinja ključno za razumijevanje i iscjeljivanje ljudske traume.
Nevoljni i instinktivni dijelovi ljudskog mozga i živčanog sustava gotovo su identični onima drugih sisavaca, pa čak i gmazova. Naš mozak, često nazvan trojedni mozak, sastoji se od tri cjelovita sustava. Tri su dijela poznata kao reptilski mozak (instinktivan), sisavac ili limbički mozak (emocionalni) i ljudski mozak ili neokorteks (racionalno). Budući da su dijelovi mozga koji se aktiviraju opaženom životnom situacijom dijelovi koje dijelimo sa životinjama, mnogo toga se može naučiti proučavanjem kako određene životinje, poput impale, izbjegavaju traumatizaciju. Da bih ovo učinio korak dalje, vjerujem da je ključ za ozdravljenje traumatskih simptoma kod ljudi u tome što smo sposobni odraziti fluidnu prilagodbu divljih životinja dok se one tresu i prolaze kroz reakciju nepokretnosti i ponovno postaju potpuno pokretne i funkcionalne.
Za razliku od divljih životinja ljudi, kada su ugroženi, dilemu borba/bijeg ne rješavaju tako lako kao životinje. Ova dilema proizlazi, barem djelomično, iz činjenice da je naša vrsta odigrala ulogu i predatora i plijena. Prapovijesni narodi, premda su mnogi bili lovci, svaki dan su provodili duge sate u hladnim špiljama s određenim znanjem da ih se u svakom trenutku može raniti i rastrgati. Izumili su alate, od kojih su mnogi bili oružje za lov i samoobranu. Međutim, genetska memorija lakog plijena ustrajala je u našem mozgu i živčanom sustavu. U nedostatku brzine impale i smrtonosnih očnjaka, naš ljudski mozak često pretpostavlja našu sposobnost da poduzmemo djelovanje za očuvanje života.
Ta nas je nesigurnost učinila posebno osjetljivima na snažne učinke traume. Životinje poput okretnih impala znaju da su plijen. Osjećaju što trebaju učiniti i one to čine. Isto tako, gepardov elegantni gigantski sprint od 115 kilometara na sat, a njegovi opasni očnjaci i kandže čine ga samouvjerenim grabežljivcem. Na sreću, zato što smo instinktivna bića sa sposobnošću da osjećamo, reagiramo i razmišljamo, posjedujemo urođeni potencijal izlječivanja čak i najtežih ozljeda. Dr. Peter Levine je uvjeren da se kroz somatsku terapiju i osvješćivanjem senzacija kod ljudi može početi liječiti posljedice velikih društvenih trauma kao što su rat i prirodna katastrofa (u knjizi spominje čak i rat i posljedice u Hrvatskoj i Srbiji). Traumatski simptomi nisu uzrokovani samim događajem koji je poslužio kao “okidač”. Oni proizlaze iz smrznutog ostatka energije koji nije riješen i ispušten; ovaj ostatak ostaje zarobljen u živčanom sustavu gdje može uništiti naša tijela i naš duh. Dugotrajni, alarmantni, iscrpljujući i često bizarni simptomi PTSP-a razvijaju se kada ne možemo dovršiti proces useljavanja, kroz i izvan stanja “nepokretnosti” ili “smrzavanja”. Međutim, možemo se ‘odmrznuti’ pokretanjem i poticanjem našeg urođenog poriva da se vratimo u stanje dinamičke ravnoteže.
Životinje u divljini instinktivno ispuštaju svu svoju komprimiranu energiju zbog stresne i traumatične situacije i rijetko razvijaju nepovoljne simptome. Mi ljudi nismo tako vješti u ovoj areni. Kada se ne možemo osloboditi te moćne sile, postajemo žrtve traume. U našim često neuspješnim pokušajima da ispraznimo te energije, možemo postati fiksirani na njih. Kao moljac privučen plamenu, možemo nesvjesno i opetovano stvarati situacije u kojima postoji mogućnost da se oslobodimo traume, ali bez odgovarajućih alata i resursa većina nas ne uspije. Rezultat, nažalost, je da mnogi od nas postaju opterećeni strahom i tjeskobom i nikada se ne mogu u potpunosti osjećati kao kod kuće sa sobom ili svojim svijetom. Mnogi ratni veterani i žrtve silovanja dobro znaju ovaj scenarij. Mogu provesti mjesecima ili čak godinama govoreći o svojim iskustvima, oživljavajući ih, izražavajući svoju ljutnju, strah i tugu, ali bez prolaska kroz primitivne “reakcije nepokretnosti” i oslobađanja preostale energije, često će ostati zaglavljeni u traumatskom labirintu i dalje doživljavati nevolje.
Srećom, iste energije koje stvaraju simptome traume, kada su pravilno angažirane i mobilizirane, mogu preobraziti traumu i potaknuti nas na nove visine iscjeljivanja, pa čak i mudrosti. Rješavanje trauma je veliki dar, vraća nas u prirodni svijet oseke i plime, harmonije, ljubavi i suosjećanja.
Nakon što sam proveo posljednjih dvadeset pet godina radeći s ljudima koji su traumatizirani na gotovo svaki mogući način, vjerujem da mi ljudi imamo urođenu sposobnost da izliječimo ne samo sebe, već i naš svijet, od iscrpljujućih učinaka traume.
Službena definicija koju psiholozi i psihijatri koriste za dijagnosticiranje traume je da je uzrokovana stresnim pojavama “koje je izvan raspona uobičajenog ljudskog iskustva, a to bi bilo izrazito uznemirujuće za gotovo svakoga”. Ova definicija obuhvaća sljedeća neuobičajena iskustva: “ozbiljna prijetnja nečijem životu ili tjelesnom integritetu; ozbiljna prijetnja ili šteta djeci, supružniku ili drugim bliskim rođacima ili prijateljima, iznenadna uništenja nečijeg doma ili zajednice; gledanje druge osobe koja je ozbiljno ozlijeđena ili ubijena kao posljedica nezgode ili fizičkog nasilja. Dr. Peter Levine smatra:
Ovaj opis je donekle koristan kao polazna točka, ali je također nejasan i obmanjujući. Tko može reći što je “izvan raspona uobičajenog ljudskog iskustva” ili “izrazito uznemirujuće za gotovo bilo koga”? Događaji spomenuti u definiciji su korisni kvalifikatori, ali postoje i mnogi drugi potencijalno traumatizirajući događaji koji padaju u siva područja. Nesreće, padovi, bolesti i operacije koje tijelo nesvjesno percipira kao prijeteće često se ne smatraju svjesno izvan dosega uobičajenog ljudskog iskustva. Međutim, oni su često traumatizirani. Osim toga, u mnogim zajednicama često se događaju silovanja, pucnjave iz vozila i druge tragedije. Iako se mogu smatrati unutar uobičajenog iskustva, silovanja i pucnjave uvijek će biti traumatična. Liječenje traume ovisi o prepoznavanju simptoma. Budući da su traumatski simptomi uglavnom rezultat primitivnih odgovora, često ih je teško prepoznati. Ljudima nije potrebna definicija traume; oni trebaju iskustveni osjećaj. Kada nismo u stanju proživjeti traumu i doživjeti potpuni instinktivni odgovor, te nedovršene akcije često potkopavaju naše živote. Neriješena trauma može nas držati pretjerano opreznima i suzdržanima, ili nas voditi u sve učestalijim krugovima opasnog ponavljanja, viktimizacije i nerazumnog izlaganja opasnosti. Postajemo trajne žrtve ili klijenti terapije. Trauma može uništiti kvalitetu naših odnosa i iskriviti seksualna iskustva. Kompulzivno, perverzno, promiskuitetno i inhibirano seksualno ponašanje uobičajeni su simptomi traume – ne samo seksualne traume. Učinci traume mogu biti sveprisutni i globalni ili mogu biti suptilni i neuhvatljivi. Kada ne riješimo naše traume, osjećamo da smo propali ili da su nas izdali oni koje smo odabrali da nam pomognu. Ne trebamo kriviti ovaj neuspjeh i izdaju na sebe ili druge.
Rješenje problema leži u povećanju našeg znanja o tome kako izliječiti traumu. Dok ne shvatimo da su traumatski simptomi fiziološki i psihološki, u našim ćemo pokušajima da ih izliječimo biti jako neadekvatni. Srce stvari leži u tome što smo sada u stanju, kroz ovakve knjige, prepoznati da trauma predstavlja životinjske instinkte koji su nestali. Kada se upregnu, ti instinkti mogu biti korišteni od strane svjesnog uma da transformiraju traumatske simptome u stanje blagostanja.
Želite li više saznati o načinu na koji dr. Peter Levine, kroz somatsku terapiju, pomaže pacijentima, te njegov doživljaj nesreće u kojoj ga je vozačica udarila autom pročitajte tekst
Buđenje tigra: Intervju s Peter Levinom
Napomena: izvorni tekst je objavljen na web stranici Matrix World-a
Izvori:
Buđenje tigra: Intervju s Peter Levinom
In An Unspoken Voice – Peter Levine
The Health & Wellness Show: Body Work: The Issues in Your Tissues
Dr. Peter Levine
Stephen Porges – The Polyvagal Theory explained
Primjedbe